Profesore Scheffer, ja sam Vaš klijent i zahtijevam istinu

Profesore Scheffer, ja sam Vaš klijent i zahtijevam istinu

1223
0
SHARE

U interesu sagledavanja svih posljedica neuspješnog pokušaja revizije presude po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde, a što je za posljedicu imalo ogromno razočarenje i ogorčenje žrtava, poniženje države BiH u međunarodnim okvirima, te potaknulo tenzije u zemlji i regiji do neslućenih razina, portal Avaz.ba prenosi tekst Refika Hodžića, uglednog novinara i aktiviste iz Prijedora, direktora komunikacija Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu, te bivšeg glasnogovornika Haškog tribunala koji je objavio na svom blogu Mrakovackabb.com. On otvara brojna pitanja, a odgovore na njih očekuju najprije žrtve:

Profesore Scheffer,

Ja sam Vaš klijent, Refik Hodžić. Možda će Vas iznenaditi da to saznate na ovaj način, s obzirom da se nikada nismo sreli “uživo” i da vjerovatno prvi put čujete moje ime, ali dozvolićete mi da Vam pojasnim osnov našeg odnosa koji proizilazi iz Vaše uloge u propalom pokušaju podnošenja zahtjeva za reviziju presude Međunarodnog suda pravde iz 2007. godine u predmetu tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid.

david-scheffer

Profesor Scheffer: Sjetite se opisa jednog od najokrutnijih ubistava u Omarskoj

Ja sam iz Prijedora, gradića na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, iz Mrakovačke ulice, sokaka na sjevernoj periferiji grada. Edin Mušić Muha i Damir Arslanagić Danicin, moji prijatelji iz djetinjstva, su takođe rođeni i odrasli u Mrakovačkoj. Nedžad Delkić, još jedan moj drugar, živio je u susjednoj ulici. Nećko me uveo u svijet stripa, što je mentorstvo od ogromne važnosti za jednog bosanskog tinejdžera, jer bez toga vam se lako može desiti da zalutate u svijet Marvela i DC Comics i potpuno promašite belgijsku i italijansku školu stripa.

Nećko je pazio da mi ruku padne samo najbolji materijal. Elem, sva trojica, Edin, Damir i Nedžad su ubijeni 1992. godine. Kao što su ubijeni i Sabahudin Kuburaš Kuba i Zedin Delkić Zedo, takođe moji drugovi iz djetinjstva. Kuba je bio iznimno talentovan fudbaler i čekala ga je sjajna budućnost. Ubijen je na Korićanskim stijenama, siguran sam da vam je poznato ime te lokacije. Kao što ste vjerovatno čuli i za logor Omarska.

A možda se čak i sjetite opisa jednog od najokrutnijih ubistava u Omarskoj, ovako opisanog u presudi Dušku Tadiću: “Sva trojica su zatim morala da izađu iz kanala, a svjedoku H je zaprijećeno da će mu nožem iskopati oba oka ukoliko ne bude držao Harambašićeva usta zatvorena kako ovaj ne bi vrištao. G je zatim natjeran da legne između Harambašićevih golih nogu i da ga, dok se ovaj otimao, udara po genitalijama i odgrize ih. G je zatim odgrizao jedan od Harambašićevih testisa i ispljunuo ga, te mu je rečeno da može da ode. Svjedoku H je naređeno da odvuče Fikreta Harambašića do obližnjeg stola, gdje je zatim stajao pored njega, a onda mu je naređeno da se vrati u svoju sobu, što je i učinio. To je bilo posljednji puta da je Fikret Harambašić viđen živ.”

Fikret Harambašić je bio moj blizak rođak. Bio je policijski inspector, detektiv, iznimno poštovan među kolegama u Prijedoru. Sjećam se kako je mene i svog mlađeg brata Mufida jedno popodne učio kako se najbolje roštilja riba.

Moj stric Hasan i njegov sin Amir su takođe živjeli u Mrakovačkoj. Kao i Fikret, bili su zatočeni i mučeni u Omarskoj. Ali su preživjeli, skupa sa mojim drugim stricem Husom i tečićima Nedžadom i Huseinom, koji su prošli pakao Keraterma.

Preživjeli su logor, ali stric Hasan je umro nedugo potom. Nikada se nije oporavio od mučenja i poniženja pretrpljenog u logoru koji su vodili oficiri sa platnog spiska Slobodana Miloševića. Istog platnog spiska na kojem su bili i oni što su komandovali ubistvima Edina, Damira, Nedžada, Kube, Zede i još više od 3000 mojih sugrađana iz Prijedora. Mogao bih ovako nabrajati unedogled, ali mislim da Vam je jasno šta hoću da kažem: moj ulog u predmetu u kojem ste Vi navodno zastupali interese porodica žrtava u predmetu revizije presude MSP-a po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije je ozbiljne, substantivne i nimalo apstraktne prirode.

Drugi osnov moga prava na istinu koju ovim putem od Vas zahtijevam proizilazi iz činjenice da sam državljanin Bosne i Hercegovine koji uredno plaća porez državi po raznim osnovama. Moj interes kao državljanina Bosne i Hercegovine u ovom kontekstu je dvostruk: da se ne narušava ugled moje zemlje na međunarodnoj sceni i da se novac poreskih obveznika (uključujući i moj) ne troši netransparentno i neopravdano.

Znam da ćete se složiti sa mnom da je u zemlji poput Bosne i Hercegovine, kojom vladaju uglavnom izrazito nekompetentni i korumpirani ljudi, možda i smiješno insistirati na ovim stvarima, ali to ne znači da građani treba da odustanu od nečega što je uobičajeno u zemljama iz kojih dolaze naši prijatelji iz međunarodne zajednice koji su od rata naovamo tako zorno demonstrirali svoje dobre namjere i spremnost da nam pomognu.

Dakle, na osnovu dva gore pomenuta elementa smatram da imam pravo na odgovore o Vašem nedavnom (i, moguće je, trenutnom) angažmanu na zahtjevu za reviziju presude MSP-a po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije u predmetu odgovornosti Srbije za kršenje Konvencije o prevenciji i kažnjavanju genocida, a koji je prije par sedmica sud odbio na način koji me je kao državljanina Bosne i Hercegovine duboko posramio i ponizio. Inače bih ovakvu prepisku tretirao privatnom, ali me je na njeno objavljivanje primorao Vaš istup na televiziji N1 15. marta pošto ste odlučili da se obratite javnosti Bosne i Hercegovine, koja uključuje stotine hiljada Vaših klijenata poput mene, na najjavniji mogući način, nudeći istinski neprobavljiva objašnjenja.

Na kraju krajeva, složićemo se da nakon svih godina mistifikacije i manipulacije ovim predmetom, i nakon što je avanturom sa Vašim zahtjevom za reviziju sahranjena i zadnja nada da ćemo putem MSP-a doći do makar dodatnog zrna istine o odgovornosti Srbije za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini, smatram da ste nam dužni potpunu transparentnost i iskrenost.

Očekujem odgovore u formi kakvu preferirate na sljedeća pitanja:

Za koga Vi ustvari radite?

schlet1

Faksimil pisma kojeg je Hodžić uputio profesoru Schefferu: Nepojmljivo je za jednog advokata Vašeg renomea da se upušta u ovakvu avanturu

U Vašem nedavnom istupu na televiziji N1 rekli ste da odluka suda „nije kraj priče“, da „Vas očekuje nastavak“ i da „imate neke opcije“ da nastavite sa ovim predmetom čak i nakon odluke suda da odbaci Vaš zahtjev za reviziju na iznimno ponižavajući način, pošto to nije bio ispravan zahtjev podnesen u ime neke države, što je minimum uslova da bi se nešto moglo razmatrati pred Međunarodnim sudom pravde. U svom istupu ste takođe rekli da „niste ovlašteni“ da detaljno govorite o tim „drugim opcijama“.

Profesore Scheffer, u čije ime nastavljate da radite na pripremi tih „drugih opcija“ ili tačnije – za koga radite? To zasigurno nije država Bosna i Hercegovina, jer obojica znamo da nadležni organi države nisu donosili nikakve odluke o pokretanju zahtjeva za reviziju (što je i bio razlog da MSP bez razmatranja odbaci Vaš pokušaj aplikacije), a kamoli o „drugim opcijama“ koje pominjete. To ne može biti ni bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović jer je on sam nekoliko puta, uključujući i intervju BHRT-u 7. marta, ustvrdio da „on nije pokrenuo zahtjev“ nego ga samo podržao, šta god to značilo.

A zbog Vašeg ugleda se iskreno nadam da to nije g. Sakib Softić, jer bi bilo nepojmljivo za jednog advokata Vašeg renomea da se upušta u ovakvu avanturu na osnovu poziva čovjeka koji je sam sebe nazvao „bivšim agentom“ još 2013. godine i koji je prošle godine od MSP-a dobio jasne instrukcije da nema legitimitet da predstavlja Bosnu i Hercegovinu u postupku revizije bez nove odluke nadležnih organa. Zato Vas molim, profesore Scheffer, da mi razjasnite koga mislite da predstavljate u ovom poduhvatu, na osnovu čega, da li postoji ugovor koji mi možete dostaviti na uvid i, meni najvažnije, ko Vas to nije ovlastio da ljudima u čije ime navodno radite saopštite o kakvim „drugim opcijama“ govorite?

2. Kako objašnjavate svoj kontinuiran angažman u timu koji predvodi g. Sakib Softić u svjetlu jasne komunikacije iz MSP-a u kojoj se još 2015. objašnjava da Softiću treba nova odluka nadležnih organa države da bi kao agent mogao podnijeti zahtjev za reviziju presude iz 2007. godine?

Da li ste zaista pristali da se upustite u „kockanje“ sa nečim od takve historijske važnosti i sa tektonskim posljedicama, kako ste ustvrdili u Vašem intervjuu za N1? Kockanje da će sud ignorisati sopstvenu preciznu instrukciju koju je prethodno uputio o tome šta je potrebno da bi zahtjev bio legitimno podnijet u ime države Bosne i Hercegovine?

Kockanje u situaciji gdje – čak i da takva precizna instrukcija g. Softiću nije postojala – je postojalo dovoljno razloga da se vjeruje da Softić nije ovlašten kao agent za postupak revizije, kako su to objasnili pravni stručnjaci Dapo Akande i Marko Milanović, koji su u svojim analizama demontirali labavu teoriju da je sud nekim čudom trebao uzeti kao legitimnu odluku staru 15 godina, donesenu prije nego je predmet okončan presudom iz 2007. godine i smatrati je dokazom Softićevog legitimiteta u postupku revizije uprkos svojoj jasnoj instrukciji iz maja 2015. koja govori suprotno. Uvjeren sam da se advokat Vašeg kalibra, niti bilo ko ko ima iskustva u vođenju sličnih predmeta pred MSP-om, nikada ne bi upustio u takvo kockanje, pa stoga s nestrpljenjem očekujem Vaše stvarno objašnjenje.

Kako Vi, kao jedan od ključnih članova tima, opravdavate takav nivo netransparentnosti i neiskrenosti u vezi sa predmetom koji je trebalo da dovede do transparentnosti najvišeg nivoa – istini o učešću jedne države u genocidu počinjenom u drugoj državi?

Profesore Scheffer, nemam snage da navodim sve odvratne detalje najnedopustivijih mahinacija koje su se odvijale daleko od očiju javnosti tokom proteklih par godina u vezi sa ovim predmetom. Neke od njih su izašle na vidjelo u međusobnim optužbama nekih od aktera za koje sada znamo da su bili uključeni u tajnovite razgovore o pitanju od ogromne važnosti za širu javnost Bosne i Hercegovine. Siguran sam da će još toga isplivati u dogledno vrijeme (naprimjer, ja lično poznajem neke eksperte kojima su sumnjivi emisari iz Sarajeva nudili ogromne pare da preuzmu vođenje ovog poduhvata, a koji su takvu ponudu odbili), a sada postoji i krivična prijava o čitavom slučaju u državnom tužilaštvu.

Pored svog tog blata, javnost ništa ne zna o  osnovnim stvarima kao što su: kako su donošene odluke, kada i ko ih je donosio i, najvažnije, šta zapravo stoji u zahtjevu koji je podnesen. Neprobavljiva objašnjenja kako je „tajnost bila potrebna da bi se izbjeglo da Srbija utiče na pripremu zahtjeva“ ljudi koji tvrde da su bili članovi tima jednostavno ostavljaju bez riječi u svjetlu činjenice da je zahtjev za reviziju moguće podnijeti samo ukoliko je „zasnovan na objelodanjivanju neke činjenice takve prirode da predstavlja odlučujući faktor, a koja činjenica nije bila poznata niti Sudu, niti strani koja podnosi zahtjev za reviziju u trenutku donošenja presude“.

Govorimo dakle o ČINJENICI tako odlučujuće težine da može promijeniti presudu iz 2007. o ulozi Srbije u genocidu počinjenom u Bosni i Hercegovini. Tvrditi da Srbija nije već svjesna postojanja takve činjenice je naprosto smiješno. Ustvari, tvrditi da postojanje takve činjenice nije poznato nikome izvan Vašeg tima i misterioznim likovima oko njega je naprosto smiješno. I na kraju krajeva, čak i da su se tako redikulozna objašnjenja mogla uzimati zaozbiljno prije nego što je zahtjev odbijen, šta, za Boga miloga, opravdava držanje javnosti i žrtava u mraku o sadržaju zahtjeva sada kada je sud rekao svoje, a rok za reviziju istekao?

Na koje ste nove dokaze računali da zadovoljite odredbe Člana 61 Statuta MSP-a?

Zar ne mislite da, kao Vaši klijenti, ja i mnogi poput mene na zaslužujemo da znamo sa kakvim dokazima ste išli u postupak od ovako ogromne važnosti? Sve što smo mi van kruga privilegovanih koji su bili prisutni u Vijećnici 17. februara do sada mogli čuti su budaleštine o „mozaiku dokaza“ sklopljenom iz različitih izvora, perioda i suđenja, koji se „akumulirao“ tokom zadnjih 10 godina; da su odlučujući dokazi došli iz suđenja Ratku Mladiću; te da je iskopavanje masovne grobnice u Tomašici ilustracija takvih novih ključnih dokaza.

Ja se iskreno, očajnički nadam da je sve ovo upravo tako kako i zvuči – budalasanje neupućenih koji nemaju pojma ni o sadržaju presude iz 2007, ni o odredbama Člana 61 Statuta, ni o suđenju Ratku Mladiću, a ni o predmetima o Prijedoru u kojima se sudilo i za genocid, te da ću od Vas dobiti odgovor dostojan advokata Vašeg renomea. Siguran sam da se slažete da pomenuti koncept „mozaika dokaza“ zaista nije dostojan ozbiljnog razgovora, jer to nije ništa do akademski žargon iskorišten u političke svrhe, koji nema šta tražiti u pojmovniku postupka pred sudom poput MSP-a, niti i na koji način ima veze sa stavkama presude iz 2007. koje bi trebale biti predmetom revizije.  Ali ću pomenuti da sam se konsultovao sa jednim od pravnika koji su vodili postupak protiv Ratka Mladića i dobio jasno objašnjenje da „suđenje Mladiću ne može da se smatra kao postupak koji na bilo kakav način predstavlja značajne nove dokaze o umiješanosti Srbije, pošto to jednostavno nije bio fokus predmeta“.

A umiješanost Srbije čini osnovu za bilo kakav navod o odgovornosti zasnovanoj na Članu 9 Konvencije o prevenciji i kažnjavanju genocida, što je jedini osnov za nadležnost MSP-a u ovom slučaju, zar ne? Što se Tomašice tiče, za nekoga iz Prijedora je posebno teško progutati priču da će otkriće ove masovne grobnice nekako pomoći da sud promijeni svoje nalaze o optužbama za genocid u Prijedoru (i, pretpostavljam, u drugim mjestima u BiH). Siguran sam da neko ko vlada činjenicama poput Vas zna da je genocid bio tačka optužnice u 14 dosadašnjih suđenja koja su se odnosila na zločine u Prijedoru, ali da nikada nije presuđen.  Nažalost, iako je to meni neprihvatljivo, ali nije.

Veličina masovne grobnice u Tomašici to neće promijeniti, jer veličine masovnih grobnica sudijama nisu dokazi genocidne namjere. Da jesu, mi u Prijedoru bismo već imali nekoliko takvih presuda, a i nalazi presude MSP-a bi bili drugačiji, jer, recimo, masovna grobnica u Starim Kevljanima, otkrivena 2004. godine, krila je ostatke 456 tijela, 19 više nego što je do sada ekshumirano iz Tomašice.

Kako ste namjeravali zaobići odredbu Člana 61 koja jasno zahtijeva da se nova činjenica odlučujuće prirode mora dostaviti sudu u roku od 6 mjeseci od trenutka kada ugleda svjetlo dana?

Obojica vrlo dobro znamo da je Vaš zahtjev prošao pisarnicu, da je Vaš tim imao validnu odluku države da može podnijeti aplikaciju, i da je došlo do rasprave o prihvatljivosti zahtjeva, da bi Srbija napala zahtjev upravo na ovoj tački kao najslabijoj karici aplikacije.

Takođe znamo da su dejtinjasta objašnjenja Izetbegovićevih spin doktora kako bi se takav napad odbio oslanjanjem na završne riječi u predmetu protiv Mladića upravo to – djetinjaste. Jer završne riječi ne sadrže dokaze takve prirode koje zahtijeva Član 61 Statuta, iada je izlaganje dokaza Tužilaštva u ovom predmetu – čak i da su takvi dokazi podneseni, nasuprot tvrdnjama ljudi koji su dokazivali optužnicu – završeno u februaru 2014. Kako je iko ozbiljan mogao očekivati da sudije MSP-a prihvate da je nova činjenica potrebna za reviziju presude iz 2007. predstavljena u predmetu protiv Mladića otkrivena tek dvije godine kasnije?!? Toliko o dokazima iz predmeta Mladić i famoznom „mozaiku dokaza“ koji, prema nekim Izetbegovićevim tumačima uključuje i dokaze „otkrivene“ na sličan način u suđenjima Perišiću i drugima, koja su okončana još godinama prije.

Osim ako za oktrivanje nove činjenice, kako je to definisano Članom 61, u ovom slučaju ne smatramo neko zajedničko otkrovenje koje se Vašem timu ukazalo iz „mozaika dokaza“. Siguran sam da bi Vama bilo zanimljivo, izazovno i možda čak i zabavno da zastupate nemoguće teze pred sudijama, ali se nadam da shvatate da je meni takav pravni avanturizam u predmetu od ovakve važnosti ne samo neodgovoran, nego i protivan etici.

Niste li bili zabrinuti da bi sudije MSP-a mogle smatrati zahtjev podnesen doslovce dva dana prije isteka roka od 10 godina, u bizarnim okolnostima u kojima g. Softić istovara kutije materijala iz gepeka automobila, kao nešto što nije podneseno u dobroj vjeri?

Neću elaborirati, samo ću Vas pozvati da se uvjerite u ton jezika koji su sudije koristile da odbace zahtjev za reviziju El Salvadora u predmetu protiv Hondurasa podnesen na sličan način, dva dana prije isteka roka od 10 godina. Mislim da ću teško preći preko stida koji sam doživio kao građanin Bosne i Hercegovine kad sam vidio na kakav nadrealan način se „podnosi“ zathjev koji kao zastupa sve nas.

Jeste li u bilo kojem trenutku razmišljali ili ljudima koji su vas angažovali na bilo koji način komunicirali o mogućim posljedicama koje će uslijediti ako zahtjev bude odbijen prije nego dođe u fazu razmatranja merituma?

Siguran sam da ste sada svjesni ovih posljedica, jer ste mogli svjedočiti poniženju i retraumatizaciji koje su žrtve doživjele po primitku vijesti o odbijanju MSP-a da razmatra Vaš zahtjev, ili krizi koja urušava ionako krhke institucije države Bosne i Hercegovine, ili jačanju politike poricanja zločina Milorada Dodika i njegovih saveznika u RS-u i Srbiji koji se nisu ni u snu mogli nadati takvom poklonu u svojim naporima da minimiziraju odgovornost srpskih snaga za počinjene zločine, ili  gubitak podrške u međunarodnoj zajednici za bilo kakav pritisak na Srbiju da prihvati odgovornost za zločine u Bosni i Hercegovini, itd, itd.

Danas je to sve kristalno jasno, ali moje pitanje je da li ste mogućnost ovakvih posljedica imali na umu u bilo kojem trenutku prije nego sto ste ušli u „kocku“, kako ste rekli u intervjuu N1? Jeste li bili svjesni s čim se kockate? Šta će građani Bosne i Hercegovine izgubiti ako kocka ne padne onako kako ste zamislili? Šta je bio ulog za Vas lično u ovom kockanju u poređenju sa nadama i očekivanjima desetina hiljada žrtava koje su uložile sve svoje nade, ma kako to bilo naivno, u ovu avanturu?

Možete li objaviti finansijske aranžmane vezane za Vaš angažman? Postoji li ugovor za Vaše usluge? S kim ste ga sklopili? Koliko su Vaše usluge koštale i ako su pokrivene od neke treće strane, ko je ta treća strana? Koliko su koštale usluge ostalih međunarodnih članova Vašeg tima – Allaina Peleta, Paola Plachettija, Phona van den Biesena? Ko je platio njihove troškove?

Na kraju, da li mislite da ste učinili uslugu građanima u Bosni i Hercegovini i Srbiji kada ste nakon odluke najviše sudske instance u svijetu, kao ugledan advokat, ustvrdili da je u predmetu u kojem ste učestvovali (ili pokušali da učestvujete, da budem precizan) odluku donio sud koji nije „ispoštovao vlastita pravila ni Statut“, bez ikakvog dokaza da podržite tako zapaljivu tvrdnju?

schlet2

Profesore Scheffer, sa nestrpljenjem očekujem Vaše odgovore

Siguran sam da ste svjesni posvemašnje kulture poricanja zločina koja vlada u Srbiji i u Bosni i Hercegovini (posebno u RS-u), gdje i pored ogromne količine dokaza i mnogih presuda Tribunala koje su utvrdile činjenice o zločinima van svake razumne sumnje, vodeći političari u Srbiji i RS-u još uvijek negiraju genocid u Srebrenici i sistematsku kampanju istrebljenja nesrpskog stanovništva u Prijedoru i 36 drugih opština u RS-u. Mislite li da ovakve Vaše izjave pomažu da se porazi takva kultura poricanja ili je ustvari podstrekavaju tako otvorenim odbacivanjem sudskih odluka?

Profesore Scheffer, sa nestrpljenjem očekujem Vaše odgovore. Da smo se ikada sreli, mogao bih da Vam pričam i o nekim drugim očekivanjima. Kao što su očekivanja da će suđenja na Tribunalu rezultirati presudom za genocid za ono što se desilo mojima u Prijedoru. Mogao bih Vam pričati o satima koje sam proveo u sudnicama Tribunala misleći da nema načina da se sudije neće složiti da je ono što se u Prijedoru dogodilo uistinu bio genocid. Ali nisu. Nijednom. Kao što nisu ni sudije MSP-a 2007. Trebale su mi godine da razumijem njihovo rezonovanje i prevaziđem bijes i beskrajno razočarenje koje sam pretrpio zbog njihovih odluka.

Ali uzmimo da su ta moja očekivanja irelevantna za pitanja koja Vam postavljam u ovom pismu. U svakom slučaju, ona se ni ne mogu porediti sa očekivanjima majki kojima su pobili djecu, bivših logoraša, onih koji su preživjeli silovanja i mučenja, očekivanja žrtava žednih pravde koja su eksplodirala kada su ih Bakir Izetbegović i ljudi oko njega uvjeravali da Vaš zahtjev ima odlične šanse za uspjeh i da će borba „trajati godinama.“

Žrtve nisu znale da Vaša avantura sa zahtjevom nije imala nikakve šanse. Siguran sam da ste svjesni devastacije koju je kod te najranjivije populacije među nama izazvao krajnji ishod. I tu ne govorim o šačici privilegovanih sa kojima ste vjerovatno bili u kontaktu, koji djeluju u simbiozi sa političarima poput Izetbegovića, koji su bili direktno uključeni i koji su dobro profitirali od raznih budžetskih linija iz kojih su isplaćeni milioni za aktivnosti na „provođenju presude“ ili drugih isplata iz budžeta koji kontrolišu njihovi saveznici. Ne, ja govorim o ljudima poput Mine Delkić, majke moga druga Zedina.

Očekivanja ovakvih ljudi su bila takva da su bilo kakva upozorenja da nije sve onako kako se predstavlja smatrana ličnom uvredom i izdajom. Ako Vam je stalo, pročitajte njenu priču u tekstu koji prilažem ovom pismu. Jedino što je bilo veće od očekivanja izazvanih projektom u kojem ste bili jedan od ključnih protagonista, bili su njihovo razočarenje i poniženje. Pišem Vam zbog ljudi poput nje, jer ona je kao i ja – još jedan klijent koji zaslužuje istinu.

U očekivanju promptnog odgovora.

avaz.ba

Uključi se u diskusiju

komentari

SHARE