Prijedorski logori užasa: Spavali smo na mrtvima i puštali mrtve da spavaju...

Prijedorski logori užasa: Spavali smo na mrtvima i puštali mrtve da spavaju na nama, tu se ništa drugo osim smrti ni udahnuti nije moglo

3530
0
SHARE

Drago Perković rođen je u Briševu, gdje je izgovorio prve riječi i prohodao. Od 70-tih godina živio je u Ljubiji, do rata radio u rudniku, a potom prošao pakao prijedorskih logora Keraterm, Omarska i Manjača, Batković kod Bijeljine i Kamenica kod Drvara. 11 dana proveo je u zloglasnoj Bijeloj kući u Omarskoj.

Zbog svega što je preživio danas spava sa upaljenom lampom jer se plaši mraka i budi se s kricima svojih sapatnika koje još uvijek čuje. Kaže da je Omarska i danas krvava, ona je nijemi čuvar naših patnji, bola, agonije i naše smrti.

– Smrti se odlazilo premlaćivanjem, umiralo se danima a umrijeti nije moglo. To je mjesto gdje su krv, znoj, polomljene kosti, odvaljeni bubrezi, izbijeni zubi, fekalije, glad i žeđ pripadale svakom od nas posebno i svima zajedno. Spavali smo na mrtvima i puštali mrtve da spavaju na nama. Tu se ni udahnuti nije moglo ništa drugo osim smrti – priča nam Perković.

Sjeća se sobice u kojoj su im popisana imena i oduzet nakit, satovi i novčanici, čak i cipele ako bi krvnicima odgovarao njihov broj.

– Sa ispitivanja sam vraćen slomljenog vrata, sa ranom od noža, tragovima ugašenih čikova „Hercegovine“ na zglobovima nogu, slomljenog rebra, dva polomljena zuba, sa ustima punim krvi – dodaje Perković.

Logoraše su tukli palicama, sajlama, kablovima, noževima, polusovinama, letvama, a Krkanova smjena je bila jedna od najkrvoločnijih. Perković se nije plašio batina koliko momenta kada će prozvati njegovo ime.

– I danas čujem krikove, razaznajem lomove kostiju, tupe udarce po bubrezima kao bosom nogom po nogometnoj lopti, razbijanje ljudskih lobanja od radijator, palicom ili poluosovinom. I danas vidim komadiće istrgnutog ljudskog mesa i osjetim smrad ljudske krvi. A bilo je svuda po zidovima Bijele kuće – kaže Drago Perković.

Umjesto razmjene u Kninu je dobio nove batine i cijeđenje usirene krvi mesarskim nožem iz crvljive ruke. Dva dana prije raspuštanja logora Manjača sa oko 500 logoraša prebačen je u Batković kod Bijeljine, gdje je bio u grupi koja je kopala rovove po  Majevici, Teočaku, Ugljeviku i Brčkom. Razmijenjen je u Livnu 19. jula 1993. nakon 400 dana golgote koju ne želi ni onima zbog kojih je morao da bude nekoliko puta pretučen do smrti, izvođen na strijeljanje, pod mecima izvlačio mrtve i ranjene, zbog kojih i danas maj teško preživljava.

Već 18 godina sa porodicom živi u kanadi, 25 godina nije kročio na rodnu grudu, a ne zna ni kada će, ni hoće li.

Tukli su ih do iznemoglosti, noževima im presijecali tetive na rukama i nogama

U logoru je dočekao i stradanje rodnog Briševa, gdje je srpska vojska ubila 68 stanovnika, spalila 65 kuća i seosku crkvu.

– Bili su to mještani razne dobi i spola – od djece do staraca. Sva ubijanja su se događala na mjestima gdje su žrtve uhvaćene, pa je postojao i veliki broj grobnica koje su pobijeni mještani čak sami kopali. Nerijetko su zajedno zakapani i životinje i ljudi. Poubijane mještane Srbi su tukli do iznemoglosti, noževima im presijecali tetive na rukama i nogama, živima su odsijecali meso s tijela, klali ih, ubadali noževima po tijelu, odsijecali noseve, uši, spolne organe, parali trbuhe, lomili rebra, ubijali ih drvenim toljagama i krampovima – kaže Perković.

Jedna je Bosna pod ovom kapom nebeskom

I danas mu je teško razumjeti tužnu sudbinu Bosne, razlučiti rat i istrjebljenje.

– Još teže mi je razumjeti da za počinjeni genocid još mnogo njih nije odgovaralo i da mnogi i neće. I to tinjanje te sulude nade na nekakvo normalno pravo, na dostojanstvo, na Bosnu i ono što je moglo biti, a nije. Nade da zlo zamijene ruke brige i pažnje, da opet stariji vodi mlađega, da nekim čudom Božjim opet ponad Briševa, Kozarca, Čarakova, Prijedora zavlada spokoj i mir. Da se nikad ne ponovi nikome, jer Bosna je moja, vaša, ničija i svačija. Proći će još dugo vremena dok se, jadna i čemerna, ne oporavi, dok ne oprosti i zaboravi, dok prestane da krvari, ako se, od nas kakvi smo, ikad i oporavi – kaže Perković.

Perković ističe da je Bosanac po vlastitom izboru i protivi se onima koji ga svrstavaju i obilježavaju, dijele ga ili su ga njegovim odlaskom otpisali.

– Jedna je Bosna pod ovom kapom nebeskom i njen sam isto kao Prelog, Andrić, Šantic, Meša, Šimić, Humo … Nikada nisam želio da umrem za Bosnu, čak ni onda kada su to drugi htjeli. Želim živjeti za nju. Za građansku državu BiH ili je načiniti u mojim snovima i mislima onakvom kakva bi trebala da bude. Bol i mržnja nikada nisu nadjačali ljubav i Bosne će biti i poslije nas – poručuje Perković.

Izvor:avaz.ba

Uključi se u diskusiju

komentari

SHARE